Priopćenje nije vijest dok netko ne pita «pa što?»
Čitatelja ne zanima da je netko ponosan. Zanima ga što se promijenilo za njega.
Objavljeno
Piše: EINER ENRIQUE EINER ENRIQUE LOPEZ ESCAÑO LOPEZ ESCAÑO
Većina priopćenja počinje imenom pošiljatelja i riječju «ponosno». Slijedi odlomak o misiji, izjava direktora i tek u trećem odlomku podatak: novi radni dan, nova cijena, nova adresa. Onaj tko priopćenje samo prepiše, objavio je oglas. Onaj tko ga pročita do kraja, katkad nađe vijest.
Tri pitanja prije pisanja
- Što je danas drukčije nego jučer?
- Koga se to tiče, i koliko je takvih ljudi?
- Može li se tvrdnja provjeriti izvan samog priopćenja?
Ako na prvo pitanje nema odgovora, vijesti nema. Ako se na treće ne može odgovoriti, tvrdnja se pripisuje onome tko ju je iznio i tako ostaje u tekstu. O tome kako provjeravam podatke pisao sam u članku kako provjeriti izvor.
Kad je vijest zakopana
Najčešći slučaj: pošiljatelj smatra važnim ono što je važno njemu. Obljetnica, novi logotip, preseljenje ureda. A u pretposljednjoj rečenici stoji da se mijenja radno vrijeme ili da usluga više nije dostupna u nekom gradu. To je vijest i ide u naslov, čak i kad pošiljatelju nije drago.
Kad vijesti nema
Tada je pošteno reći da je nema. Na ovom blogu takav materijal ne objavljujem. Kad pišem po narudžbi, predlažem drugi oblik: članak koji objašnjava, a ne tvrdi da se nešto dogodilo. Vijest na silu čitatelj prepozna po prvom pridjevu, a to pravilo vrijedi i za naslove.
Svi tekstovi nalaze se u popisu članaka. Pogrešku u članku prijavite preko stranice kontakt.